Amerika

Mati Bojaniću

Stari Grad, otok Hvar, Dalmacija, početak 20. stoljeća

Brodovi se ljuljaju na moru. Jure se vraća iz ribolova. A Vlado je na terasi oštarije. Ne znam bi li trebao sjediti ovdje ispred uvale i ovako gledati mjesto, ne čini mi dobro. Ne znam bi li bilo bolje izbrisati iz sjećanja sve ove slike. Jer ako želim početi nov život na nekom dalekom mjestu, sve ovo će me gristi za srce. Ali tko bi mi vjerovao ako kažem da ću jednog dana zaboraviti moj otok i moje ljude, da se jednog dana neću htjeti vratiti da vidim barem  da li me se netko još sjeća. Zapalio bih cigaretu ali ne pušim. Sva sreća, jer bi zapalio cigaretu veću od samog mjesta. Ne želim se oprostiti od nikoga a ovdje me svi vide. Gdje je Nikola sa svojim brodom?

Znam da će moja majka plakati u krevetu jer sam je zamolio da se ne dolazi opraštati od mene ovdje, jer sam joj obećao da ću htjeti samo da me dočeka kad se vratim , ako se budem mogao vratiti.  Plakat će i zato što zna da nisam zadnji koji će otići, jer će i ostala braća vjerojatno učiniti isto. Otac sakriva suze dok radi ; znam da me je jutros došao poljubiti prije nego je otišao raditi i nije govorio o mom putu kao prije već je samo otišao hineći oproštaj.

Uostalom, tko voli oproštaje? Udišem zrak moga otoka, želim ga udahnuti i ponijeti ga sa sobom. Jure me pozdravlja iz broda, ne želi izaći jer zna da bi morao doći do mene a obećali smo jedno drugom da nećemo plakati, da smo već odrasli ljudi, imamo osamnaest godina. Oboje znamo da samo gubi vrijeme i da ga ništa ne zadržava u tom brodu nego da me samo želi izbjeći. Što će biti s njime koji ne želi ići?

Zbog nestašice vode i posla kažu da bi mogao izbiti i rat, jer uvijek negdje ima rata, završi jedan i počne drugi . Vlado je pomaknuo stol u u oštariji i okrenuo leđa prema meni. Stariji znaju da se mjesto prazni, da se bez mladih budućnost pretvara u neizvjesnost. Eno Nikola! Napokon.

Nikola: Kako je , brate?

Mate: Evo nas, torba je spremna.  Idemo, brzo, molim te.

Nikola: Uđi. Daj mi torbu. Ostavi torbu unutra i donesi bocu rakije koju sam spremio za put.

Mate:  Idemo, molim te. Ovdje je boca.

Nikola: Prije nego krenemo, nazdravit ćemo za otok i za tvoju sreću.

Mate: Dobro, nazdravimo ispred mjesta , živili!

Ne mogu spavati i Nikola je svjestan da nemam volje za nikakvim razgovorom. More koje se valja čini se kao da mi pjeva pjesmu za oproštaj. Jer bit će mora i tamo gdje idem, ali neće to biti Jadran, neće biti moje more. Što je uopće bilo moje? I što će jednog dana biti moje? Stojim pred svijetom i iskušavam sreću dajući joj svoju sudbinu. Ne znam ni sam kako sam uspio zaspati. Bit će od rakije… boca je prazna. Probudio me Nikola pred prekrasnim Dubrovnikom, koji će biti zadnji grad moje domovine koji ću vidjeti. Toliko su ga puta bezuspješno pokušavali osvojiti a sada ako ljudi nastave ovako odlaziti , moći će ga mirno zauzeti.

Nikola: Brate, mogu te ostaviti ovdje na žalu južno od grada…

Mate: Hvala, Nikola, puno mi znači ovo što si učinio za mene. Kad se vratiš na otok reci obitelji da sam bio sretan i uzbuđen što odlazim.

Nikola: Nemoj me tjerati da lažem. Reći ću im da si otišao zdrav i da ćeš se vratiti kao gospodin jednoga dana. Uzmi, ovo smo ti moja žena i ja odlučili dati. Nije puno novaca ali će ti dobro doći za troškove na brodu…

Mate: Ne, ne mogu to prihvatiti.

Nikola: Nemoj to uzimati kao dar nego kao posudbu, ako i mi jednog dana odlučimo krenuti tvojim stopama. Za par mjeseci ću postati otac i želim najbolje za moje dijete.

Mate: Nisam znao, čestitam.

Nikola: Hvala…Gledaj, tamo na sjevernom dijelu grada se vide brodovi za Ameriku. Idi odmah tamo, jer ako ti pobjegnu, ovdje po gradu ćeš se samo patiti dok ne dođu drugi.

Mate: Neće mi pobjeći. Idem…

Nikola: Zbogom!

Koliki brodovi! Za prvoga mi kažu da ide za Grčku a drugi ima natpis „Amerika“ . Stat ću u red za ukrcaj i idem u Ameriku.

Oni malo stariji pričaju međusobno dok čekaju a oni mojih godina šute. Naravno, puni smo straha. Svi plaćaju onom čovjeku u uniformi, platit ću mu i ja.

Mate: Idem u Ameriku…

Čovjek u uniformi: Pa što piše tamo? Platite i uđite!

Da, koga briga za moju priču i moje brige? Ostali imaju kabine. Ja ću spavati u kuhinji kada završi noćna smjena. Ne žalim se, već sam znao da će biti ovako, mjesecima se već pripremam da doživim, da preživim čitavo ovo iskustvo.

Frane : Govoriš li hrvatski?

Mate: Da, naravno, ja sam Mate.

Frane:  Frane, drago mi je.

Mate: Odakle si?

Frane: Sa Korčule. A ti?

Mate: Ja sam sa Hvara.

Frane: Onda ćemo nazdraviti za otoke.

Mate: Da, ali sa čim?

Frane: Imam rakije prijatelju.

Mate: Onda dobro…

Frane: Koliko imaš godina?

Mate: Osamnaest. A ti?

Frane:  Dvadeset. Ako si tužan možeš razgovarati sa mnom.

Mate: Hvala.

Frane: U kojoj luci ćeš se iskrcati?

Mate: U SAD-u.

Frane: Ali ovaj brod ide u Južnu Ameriku. Tamo u Buenos Ayresu me čeka jedan rođak, ali on ne zna kada dolazim a ja ne znam kako ću ga naći.

Mate: Jeli velik Buenos Ayres? Jeli mi bolje izaći u Brazilu?

Frane: Ne, Brazil nije dobra ideja. Argentina je puno modernija i imaju dobru politiku za primanje useljenika. Osim toga, ima puno Dalmatinaca pa ćeš se bolje snaći, tako mi se bar čini.

Mate: Da, naravno. A koji jezik govore tamo?

Frane: Španjolski.

Mate:  A govoriš li ti španjolski?

Frane: Ne.

Mate: Ja znam jednu riječ – amor!

Frane: I ja također. Nazdravimo onda za amor…

Frane i ja smo se izbjegavali nekoliko dana. Valjda se on osjećao stariji od mene i na neki način obvezan ostaviti mi dojam samopouzdanja.

Ni ja nisam htio da me on vidi. Na otvorenom moru svi su plakali…svi smo plakali. Plakao sam jednu noć misleći na moj otok , na moje djetinjstvo, na mjesta koja sam otkrio i učinio ih svojima, ako uopće postoji nešto što bih mogao nazvati svojim. Plakao sam poslije i za mojom obitelji, misleći na oca kako se suzdržava od suza dok radi i kako se osjeća krivim, misleći na majku koja plače u crkvi moleći da nađem bolji život. Plakao sam i za prijateljima… i ne znam zašto se nisam zagrlio i pozdravio sa Jurom, sad sam ljut na njega radi toga. I kao zadnje, plakao sam zbog moje sudbine, moje budućnosti, jer sam se osjećao nezaštićeno. Ne znam zašto toliko stišćem ovu torbu kad znam da mi je nitko neće ukrasti , nema ničeg vrijednog u njoj jer sigurno imam najmanje od svih ovdje. Što je to toliko vrijedno što imam? Rekli su mi da je vrijedno to što imam osamnaest godina, i mogućnost da započnem jedan novi život sa više mogućnosti. Ni to što imam nemam previše, ni sa sigurnošću. Jer, i kad prođu godine, nitko mi neće garantirati hoću li ili neću imati više ili manje mogućnosti.  Zašto mislim toliko?  Neki drugi, čini mi se, idu na ovaj put bolje pripremljeni nego ja. Buenos Ayres.

Što ima u Buenos Ayresu?  Jednog ću se dana vratiti i pričat ću španjolski sa mojom majkom, da, to će joj sigurno biti zabavno. Što je dalje od moga otoka, SAD ili Argentina?

Mršav sam, sit plovidbe, nikad nisam proveo toliko vremena bez da vidim kopno. Ne znam gdje smo sve stajali zadnjih dana ali stalno vidim sve više Talijana na brodu. Razumiju li oni španjolski? Što radi Frane? Čini se pijan.

Mate:  Frane, šta ti je? Popio si čitavu bocu sam.

Frane:  Rođendan mi je.

Mate: Stvarno? Sretan rođendan!

Frane:  Gracias. Sviđa li ti se moj španjolski? Tamo ima jedna Katalonka koja me uči neke riječi.

Mate:  Odlično. Ali, zašto si sam pio?

Frane: Katalonka mi je ponudila nekoliko gutljaja. Vidjela me kako plačem pa sam joj rekao da mi je rođendan. Ona kaže da je bolesna ali meni izgleda dobro.

Mate: Onda je to bila vesela boca, podijelili ste je. Na kojem jeziku pričate?

Frane: Na talijanskom. Moja majka je Talijanka.

Mate: Sviđa li ti se ta djevojka?

Frane: Da, jako mi se sviđa i vjenčati ćemo se ako nam dopuste…

Mate: Nije loše osjetiti malo ljubavi za rođendan. Budi kavalir!

Tko zna jesu li se stvarno vjenčali? Sjećam se dana njegovog rođendana kada mi je rekao da hoće. Da je barem tako bilo.

Također se sjećam da mi je rekao da je ona bila bolesna. Što joj je bilo? Ja sam nekako zamišljao da ćemo biti dobri prijatelji. U stvari, bili smo dobri prijatelji. On je zadnja osoba sa otoka sa kojom sam razgovarao i sa kojom sam plakao. Nitko mi nije ništa objasnio kako treba, nitko nije govorio moj jezik. Nisam plakao kada su njihova tijela bacili u more. Stajao sam gledajući kako ih voda guta i nosi na dno baš onda kada su trebali ići na nebo. Otišli su zajedno. Možda je i bolje, otići tako, sa sjećanjem na svoja rodna mjesta a ne sa slikom nekog nepoznatog grada. Zašto nisam plakao? Vjerojatno sam bio umoran od plakanja. Ako muškarci ne plaču onda me ovo putovanje počelo činiti muškarcem. Na kraju krajeva, Katalonka i Dalmatinac su se vratili moru, vratili su se tamo odakle su i krenuli. Ja sam jedini koji ne zna kamo ide. Ima li rakije u Buenos Ayresu?

Što piju tamo kad su tužni?

Na brodu je velika galama. Kopno je na vidiku. Kada su zavikali Brazil nisam htio gledati, bojao sam se. Ne znam zašto.  Frane mi je rekao da je bolji Buenos Ayres i palo mi je na pamet da mu tako odam počast. Tko zna je li Katalonka, kojoj nikad nisam doznao ime, išla za Brazil ili za Buenos Ayres? Jer možda bi se ovdje morali rastati…Zbog toga je možda i bolje da su završili onako, zajedno, iako na dnu mora. Ako nemamo ništa, ako smo tako mali, što imam ja? Što ću imati jednoga dana? Ja ću uvijek biti jedan te isti Mate, koji je odrastao na Hvaru i koji će živjeti pod nebom koje mu Bog podari. Kakvo uzbuđenje! Razumijem da svi viču zbog nestrpljenja da se iskrcaju na tlo ali zar nitko ne razmišlja što će biti poslije? Ja se također jedva čekam iskrcati, umoran sam od puta i od mora, ali što ću raditi jednom kad se iskrcam?

Smiren sam i to je dobro, to sam naučio od oca.  Da me on sada vidi kako se iskrcavam u Buenos Ayresu, u Južnoj Americi! Da me majka vidi ovako osnaženog od putovanja, spremnog boriti se za novi život.

Nadam se da se osjećaju ponosni na mene, nadam se da sam im uspio prenijeti barem malo mira prije moga polaska. Nadam se da imaju nade u mene. I nadam se da ću ih ponovno vidjeti. Vidi se lijepi Buenos Ayres, koliko brodova! Došao je trenutak da kročim na kopno. Čekat ću u redu. Jedan policajac viče nešto kao: „Os ke saen spanjo aka“ „ Spanjol no,aka“.  Ja ću ići sa ovima drugima, „spanjol no“, ja nisam Španjolac. Ja sam Dalmatinac, iz Staroga Grada, sa otoka Hvara. Morat ću pokazati moje dokumente. Ne znam je li ovo što proživljavam stvarnost ili sanjam. Suočavam se sa jednom velikom i novom stvarnošću. Neka mi Bog pomogne i neka budem zadnji od moje krvi koji mora proživljavati sve ove bojazni i osjetiti ovoliku gorčinu.

Ali sreća će doći. Napravit ću sve što mogu. Obećavam si to. Obećavam si sreću.  Kročio sam na tlo, u Argentini sam. Frane, stigao sam, trebao si i ti biti ovdje. Da, da, znam što moram reći policiji kada budem predavao dokumente.  Frane, nisam zaboravio, neću te zaboraviti, nosim te sa sobom.

Policajac: Zemlja? Godište? Odredište?

Mate: Hola, Buenos Ayres, hola.

MMXI

Madrid 

Tin Bojanić

Prevela Tonka Mrduljaš